akcija i reakcija https://blog.dnevnik.hr/myreflections

subota, 26.12.2009.

Sretan Božić....



Predugo je sve prolazilo u miru da bi tako i ostalo. Bez svađa, prepirki, suza i tužnog lica... Jednim dijelom radi toga jer nisam željela previše razmišljati o ničemu, a drugim dijelom jer sam već od toga umorna. Čak mi i dugo očekivani odgovor na moje pitanje nije donio preveliko okašanje. U međuvremenu mi je postalo svejedno. A i razlog odugovlačenja s traženim odgovorom sam ionako sama već unaprijed znala i opisala ga na ovom blogu. To samo znači da već dobro poznajem tvoj način razmišljanja o nekim stvarima, poglavito kada sam ja u pitanju... Ali ipak me time nećeš odviknuti od moje radoznalosti no

Baš si nešto mislim.. ma nisi ti kriv... Kriva sam ja... Kriva sam što u svojoj 35. godini očekujem stabilnost, osobu na koju se u svakom trenutku mogu osloniti, što očekujem da imam nekoga s kim bih mogla nekamo otići, s kim bih se mogla zabaviti, uživati, veseliti... Kriva sam što sve to u mojem životu ovisi o jednoj ili dvije prijateljice koje imaju svoje obaveze, obitelj, djecu i planove. A na meni ostaje da se uklopim, ako mogu, jer tko je meni kriv što su moji planovi propali prije koju godinu... Oni pri tome ne razmišljaju o mojem slobodnom vremenu i željama za prisustvovanju raznim manifestacijama i zabavama, jer podrazumijevaju da si za takve prilike ti tu. Oni ne znaju da me za svaku moju izraženu želju za odlazak na neki događaj uporno nagovaraš da se obratim njima. Ne želim se ja nikome nametati, ne želim ja nikoga vući za rukav i tražiti da me vozi ovamo ili onamo, da me zabavlja jer se tebi to ne da, jer ti to ne voliš... Oni ne znaju da je za tebe vrhunac zabave odlazak u kino na projekciju izmišljotina u kojima se pojavljuju ljigava stvorenja i pucaju jedni po drugima. U ostatku slobodnog vremena pucaš ti po njima doma buljeći u monitor, pokušavajući i mene nagovoriti na takav vid zabave. Heeej, ne želim se zakopati između četiri zida klikajući do iznemoglosti... Ne želim raditi ono što me ne veseli. Ne želim slušati jadikovke i iste priče tvojih dvadesetogodišnjih kolegica s faxa... bez tebe.. Uvijek i svuda bez tebe. Pomislit ću da nisi društven... a možda i nisam daleko od istine.
Iako si upravo u gostima kod tvog prijatelja i igraš se s njegovom dječicom i pričaš s njegovom ženicom o božićnim zbivanjima. A poslije će tebi, u nekom zadimljenom lokalu, uz tko-zna-koju-po-redu čašu piva, tvoj prijatelj pričati o svojim zbivanjima, zureći u sve što nosi suknju. I tu ću staviti točku da ne pretjeram...
Ja kod svojih prijatelja isto odlazim sama. Ali ne zato što ja tako želim. Nego zato što ti tako želiš. I tu ću također staviti točku. Jer svaka slijedeća rečenica bila bi suvišna.

I eto, hvala ti što suosjećaš danas sa mnom jer sam ostala sama kod kuće, uzaludno se nadajući da moja prijateljica neće uslijed svojih obiteljskih obaveza odustati od dogovorenog odlaska na koncert, naivno misleći da ću tamo otići s tobom. Hahaha. Dok si se ti nadao da će ona ostaviti muža i dijete kod kuće pa ići tulumariti sa mnom. Krasno bi to društvo bilo. Ali ti tako zamišljaš život i svijet. Kao jednu veliku igru u kojoj je sve moguće. A kada više nisi raspoložen za igru samo klikneš na "turn off".

I bit će vrlo zanimljivo kada se budeš čudio mom natmurenom licu ako još večeras stigneš do mojih vrata, osim ako opet u neko doba ne dobijem SMS s porukom tipa - sorry, kasno je da sad dolazim, nisam znao da ću se toliko zadržati...

Ali ipak, dobro je meni i ovako, ništa mi ne nedostaje, iako se najteže natjerati ustati iz kreveta, otići po maramicu i obrisati suze, skuhati kavu i družiti se sa svojim najvjernijim prijateljem - blogom.

Eh, samo da mi je virnuti u staklenu kuglu i vidjeti kako će izgledati 31.12., nisam sigurna da ću i ovaj put slijedeću godinu dočekati za stolom u blagovaonici s tvojim roditeljima.

26.12.2009. u 18:31 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 16.11.2009.

...



Ostavljam za neko vrijeme na stranu odgovore na moja pitanja, doći će sami po sebi, a iskreno, pomalo mi postaju nebitni...
Razmišljajući o tome kamo nas vodi vrijeme, zatekao me zastrašujući zaključak.
Dakle, odavno smo se usuglasili da smo različiti, dvije planete koje kruže jedna oko druge svaka na svojoj putanji... Tu se slažemo. No ipak smo toliko vremena do sada proveli u tom svojevrsnom zajedništvu, uporno tražeći i čak uspješno nalazeći, neke točke na kojima bi se ponekad dodirnuli. Ta činjenica toliko začuđuje i mene samu da me tjera na razmišljanje o tome da li se polako privikavamo na obostrane mušice, da li nam je postalo svejedno ili oboje čekamo da se nešto promijeni...
Ali znaš li što me najviše straši? Pomisao da se u nepovrat izgubila ljepota i čarolija koja je trebala upotpunjavati naše živote. Bojim se da smo ju ubili prije reda. Sad ju je teško pronaći. Sad je teško, gotovo nemoguće, zaboraviti sve izgovoreno i učinjeno, izbrisati svaku misao i odagnati sve sumnje. Teško se uvjeriti da nije sve tako kako se činilo i kako se još ponekad učini. Na trenutak.
Bojim se da smo sve lijepo uništili još na početku priče, kojoj se htjela ja to ili ne, uvijek nekako vraćam.
Kako zanemariti sve ono o čemu smo dugo u noć vodili polemike, kojih se još uvijek dotaknemo, i kako da ne razmišljam o tome kada će ponovo doći trenutak kada će određene problematične teme doći na red. Kada će doći trenutak u kojem ćeš imati nešto slobodnog vremena koje ćeš možda opet htjeti iskoristiti za naoko bezazlenu zanimaciju i kada ćeš se ponovo, privučen čarima virtualnog svijeta, upustiti u čavrljanje sa zanimljivim gospođama od kojih voliš izvlačiti prljave tajne i igre riječima. Samo, da li će ovaj put sve stati na tome i da li ćeš, kako kažeš, "pobjeći glavom bez obzira kad vrag odnese šalu"... Znaš i sam koliko smo o tome raspravljali, znaš i sam da ja to jednostavno ne razumijem i da slijedeći put sigurno neću prijeći preko takve tvoje zabave, kao što sam prešla onom prilikom kada ti je umalo nedostajalo da se umjesto xy ženske osobe pojavim ja.... Samo mojom dobrom voljom izbjegao si susret sa mojom pojavom. Trebala sam pustiti da se dogovor odvije do kraja, samo da vidim tvoj izraz lica kada ugledaš mene... I neće te drugi put izvući izgovor "mislio dam da poznajem tu osobu...."
To je samo jedna od mnogih stvari koje kod tebe ne shvaćam, i ne shvaćam tu tvoju blizanačku radoznalost i želju za pažnjom nekih nebitnih i nepoznatih osoba. Sve što trebaš možeš imati kod mene, samo trebaš znati kako to dobiti. A takvim i sličnim tvojim ponašanjem ne možeš izmamiti moj osmijeh i umilne riječi za kojima toliko žudiš.
I još uvijek se čudiš zašto sam toliko nepovjerljiva...


16.11.2009. u 00:26 • 7 KomentaraPrint#^

četvrtak, 08.10.2009.

Naopaka bajka...



Imati poseban "status" kod nekoga za mene očito znači nešto drugo nego tebi. Za mene to nije samo dopustiti nekome da onom drugom uputi riječi koje bi mi kroz jedno uho ušle a kroz drugo izašle, pojednostavljeno rečeno. Naljutiti se radi sitnice i prigovoriti ovo ili ono... Za mene to znači i dobiti odgovor na postavljena pitanja. Ticala se mene direktno ili indirektno. I nikada mi neće biti jasno tvoje izbjegavanje razgovora za koje smatraš da "neće bitno utjecati na moj život". Koja je svrha spomenuti nešto, a ne izgovoriti do kraja? Ako u nešto zagrizeš, onda to i progutaj.
Koliko puta do sada si izgovarao svoje čuvene rečenice: "Da si mi samo prijateljica mogao bih ti o tome pričati, ovako ne mogu...", "Nisam to nikada nikome ispričao...", "Nije bitno...", "Zaboravi...". Onda nemoj ništa ni govoriti niti to uopće spominjati.
Još mogu i shvatiti neke neispričane priče iz tvoje prošlosti, oko kojih je bilo "reći ću ti".. "neću ti reći...", pokušavam više ne misliti na to... iako me kopka... ali ne mogu shvatiti prešućivanje nečega što se tiče osobe kojom smo oboje na neki način povezani... Samo ti razumiješ što znači "mene s tim ne opterećivati". A tko bi se trebao s tim opterećivati? Ne bi li trebalo biti lakše razgovarati s nekim tko ti je blizak i s nekim s kime bi o određenim stvarima i trebalo razgovarati? I zašto se ne bih i ja opterećivala ako sam dio tvojeg života. Barem ja tako mislim...
Ponekad mislim da tako govoriš samo da bi me pokušao naučiti da ne budem tako znatiželjna. A znaš da nema lijeka protiv te moje boljke. Ne mogu to promijeniti. Mogu samo ne misliti na neke stvari. Bolje rečeno, praviti se da ne mislim. I da me ne zanima i da se ne opterećujem.
Ti najčešće stvari gledaš iz nekog drugog kuta za razliku od mene. Ne gledamo na svijet istim očima... Što vidiš - ne vidiš, što ti ne odgovara - prešutiš... Moja greška i prokletstvo je u tome što ja imam jasnu viziju kako bi neke stvari trebale izgledati. I što želim i očekujem. I što ne šutim o tome...
Ne, ne živim u bajci, ne vjerujem u isključivo sretne završetke i ne nadam se potoku meda i mlijeka na kraju šume... ali nikako ne mogu prestati misliti da sam se ipak nekako našla u naopakoj bajci...

08.10.2009. u 18:24 • 9 KomentaraPrint#^

nedjelja, 13.09.2009.

Neka druga vremena...


I tako, malo po malo, približavamo se početku... koji je ionako uvijek tu negdje i stvara jaz među nama. Barem iz moje perspektive. Ti, naravno, to ne razumiješ... tako da ne znam vrijedi li ovo uopće još jednom izlagati po tko zna koji put i koji je smisao mog ukazivanja na propuste i pogreške. Moja prvobitna misao i namjera ovog mjesta bila je usmjerena na to da ti jednog dana, kada dođemo do točke sa koje se više nikamo ne može, na ovaj način još jednom pokušam prikazati sve iz moje perspektive. I pojasniti moje reakcije na tvoje akcije. Sada, ne samo da polako shvaćam da to ne bi imalo smisla, jednako kao što ga nema ni u ovom trenutku bez tvoje suradnje, već bi to bio direktan naputak za tvoju budućnost... Jer ne vjerujem da ćeš se nakon mene izolirati iz vanjskog svijeta i ostati sam, kao što govoriš....I zašto bi onda neka druga uživala u plodovima moje muke i ostala uskraćena za tako predivan osjećaj ljubomore, zapostavljenosti, manje vrijednosti i svega kroz što sam ja prolazila...
Znam da misliš kako su svi ti moji osjećaji i doživljavanja same sebe neutemeljeni, znam da misliš da za njih nemam razloga, ali nisi u mojoj koži pa ne možeš ni razumjeti.
Ne možeš razumjeti zašto se stalno u mislima vraćam tvojim pričama o predivnim trenucima s osobama koje to, pokazalo se na kraju, nisu ni zaslužile, ne možeš razumjeti zašto se uvrijedim kad kažeš kako zbog njih nisi imao vremena za svoje hobije i sve ono što te zanima, jer one bi prigovarale.?!?.. Moji prigovore očito ne doživljavaš... I nakon svega toga očekuješ da budem vesela i nasmiješena, ljubazna i nježna, da ne prigovaram, da budem blaga. Ne znam se pretvarati i nisam glumica kao što su one bile i nisam s tobom sve započela samo s jednim ciljem, kao što su to one činile, i ne želim pričati jedno, raditi drugo, a misliti treće. Možda ću, kada dođem u njihove godine, i ja znati, kao i one, motati oko malo prsta mlađe ždrijepce, iako mi to nikada ne može pričinjavati zadovoljstvo bez iskrenih osjećaja. Ali, iako me priroda nije obdarila pravom bojom kose i određenih proporcija za kojima bi uzdisao većinski dio muškog svijeta, opstala sam uz tebe duže nego što su opstale one koje su od samog početka znale da će te odbaciti kada te se zasite. Za razliku od njih, ja te se ne mogu ni zasititi. Jer te niti nemam dovoljno. Kraj mene se tvoje oči sklapaju od umora, kraj mene se opustiš, jer znaš da sam tu i da neću pobjeći.. kad već do sada nisam... Kraj mene može proći tvoj crni humor, ponekad čak mislim da uživaš u mojoj ljutnji, a često se pitam što bi bilo da si se tako usudio govoriti "njima". Samo... s njima nisi imao vremena za razgovore, nije bilo previše prostora između poljubaca. Bilo je preopasno kvariti atmosferu s nedoličnim komentarima i pričama, za razliku od trenutaka sa mnom. Naši trenuci ne prolaze uz poljupce i milovanja, naši trenuci nisu puni nježnosti i slatkih riječi, naši trenuci prolaze uz rasprave... Naše noći u ove dvije (i kusur) godine nikada nisu prolazile u zajedničkom dočekivanju jutra, uvijek nad glavom visi taj prokleti sat koji nemilosrdno odbrojava minute, uvijek bježimo jedno od drugog kao da se krademo... Jer, kako kažeš, sad su druga i teža vremena.
I kakvo to prokletstvo mene prati u životu kada za mene uvijek vrijede neka druga vremena i neka druga pravila. Za mene, nakon tvojih uništenih osjećaja, nema slatkih riječi i lijepih poruka... To si činio nekada. Za mene nije ostalo ništa...Za mene nema ni vremena...
I sad bih ja trebala biti ta koja će zanemariti prošlost, sad bih ja ovako višestruko slomljena svojim trnovitim životom, trebala biti nasmijana...

13.09.2009. u 21:58 • 3 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 24.08.2009.

Ima li uopće rješenja...?



Vratit ću se na početak naše priče. Ali drugom prilikom.

Trenutno me opet nešto potaklo na razmišljanje o nečem drugom... Znaš, gledam ljude oko sebe, neki od njih spadaju u klasu tvojih prijatelja(ica), koji to očito ipak nisu u pravom smislu riječi, jer među tim prizorima ne vidim tebe, pogotovo sebe... I pitam se u kojem smo mi svemiru zapeli. Dok se oni jedni s drugima druže, izlaze, zabavljaju, uživaju u šetnjama i prirodi, mi i dalje vodimo svoje borbe i skakućemo između prepirki, žalovanja i nedostatka vremena za bilo što drugo. Povremeno popijena kava uz gledanje na sat i trčanje na autobus, povremeno teškom mukom izabran film koji bi nam oboma bio zanimljiv, pri čemu svako malo provjeravam jesu li ti se oči već sklopile. Kao da ja nisam umorna. Ili bilo tko drugi na ovom svijetu. Onda ti nije jasno zašto mislim da ti nisam zanimljiva. Da bi s nekim drugim bio sretniji. Kao što i ti isto misliš za mene. Kako god okrenem, uvijek se vraćam na taj prokleti početak na kojem je sve krenulo u krivom smjeru. I radi moje reakcije na tvoju akciju.

Nemoj mi sad opet reći da je za sve ono što vezu čini vezom i za sve ono što smatram ozbiljnom vezom, koju nakon dvije i pol godine s pravom mogu tako nazvati, potreban drugačiji materijalni status. Potrebna je samo volja. I trud. Jer prepuštanjem tijeku vremena nećemo daleko stići. A ne možeš reći da se ja nisam dovoljno trudila. Barem u početku... i opet se taj početak razvlači oko nas poput magle i ne dopušta da vidimo dalje od nosa. Dok život oko nas nezamijećeno prolazi. Hoću li čekajući promjenu dočekati starost čekajući tvoj poziv, u međuvremenu kljuckajući po tipkovnici? Moram li čekati da postaneš nezanimljiv i nepotreban onima kojima sad služiš kao rame za plakanje i uho za slušanje njihovih doživljaja i intimnih ispovijedi, moram li čekati da pronađu svoj život i svoju sreću i da im tada postaneš suvišno društvo, u kojem ionako za mene nema mjesta? Ili ćeš nakon toga ponovo pronaći nove i barem za neko vrijeme zanimljivije pripovijedač(ice) koje će i dalje biti glavna tema naših razgovora? I hoće li ti i dalje biti nejasno u čemu je problem? I gdje je izvor moje ljubomore.
Rješenje znamo oboje... ali bijeg je linija manjeg otpora. I za njega treba hrabrosti i snage...


24.08.2009. u 23:15 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.08.2009.

Sound of silence...



...And the vision that was planted in my brain
Still remains
Within the sound of silence...



Možda je zaista tako... kao što govoriš... Stvorila sam sliku o tebi u svojoj glavi i ona će zauvijek ostati tu, što god učinio. Ali ti to možeš promijeniti. Ne sebe, već interakciju među nama. Shvatila sam da ne znaš čitati između redova pa si stoga dobio i upute. Ali ti uvijek imaš svoju logiku za nelogično. Kao i ja, uostalom... I tako se opet vrtimo u krug. Meni se već zavrtjelo u glavi. Trenutno možda više od maligana koji su me neko veče držali da ne potonem u svojim mislima. Iako, od svih zvukova oko mene, prevladali su oni u mojoj glavi koji mi nisu i dalje davali mira i tjerali na razmišljanje. Koliko god razmišljala, još uvijek ne shvaćam. Kao što ni ti ne shvaćaš, ili shvaćaš (ali samo to...) zašto se ja osjećam kao neki udaljeni dio tvog svemira. Zašto se osjećam tako usamljeno. I pobogu, zašto to i dalje prihvaćam... Možda iz istog razloga kao i ti... Možda smo duboko u sebi svjesni da se držimo za dijelić onog "nečeg" što se krije u nama iz straha od samoće i iz straha da i od goreg ima gore.... Hoće li taj djelić biti dovoljan da nas održi na površini?

Ali nema veze... mogu ja i dalje čekati. Još uvijek se nadam da imam što.
Mogu ja i dalje čekati da se dotakneš mene u slalomu između svojih prioriteta. Mogu ja i dalje tražiti žrtve groznica subotnjih večeri, kojima ću dopustiti da me na kratko odvuku od stvarnosti. Prividno... Jer ne trebaju meni tuđi lažni osmijesi i prazne priče "punih" glava... Meni trebaš ti. To znaš. Isto kao i što ja znam da ne bi mogao bez mene, jer si to milijun puta do sada izgovorio. Ali ja i dalje čujem samo tišinu...


17.08.2009. u 22:53 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.08.2009.

... samo za uvod...


Pokušavam ti već dugo objasniti Newtonov zakon akcije i reakcije... ne znam kako bih drugačije predočila tu zapetljanciju u kojoj se nalazimo.
Shvaćam polako da se naš problem krije u različitim kutovima gledanja na stvari.
Ja ću i dalje imati svoje mišljenje o svemu, ti naravno svoje, uz gomilu opravdanja zašto je nešto tako kako je, a ja i dalje neću shvaćati, samo ću prihvaćati i čekati, nadati se promjeni na bolje.
A moj problem krije se u nemogućnosti prešućivanja onoga što mi nije po volji. Što moje mirenje sa događajima nikako ne može proći bez iznošenja mog viđenja. I smatram da je to u redu, koliko god se to tebi ne sviđalo. I nije svaki moj prigovor poziv na svađu. Niti razlog za "ostavku". Samo pokušaj usmjeravanja ka željenom smjeru. Samo moja reakcija na tvoju akciju...


Image Hosted by ImageShack.us

09.08.2009. u 20:59 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)

Opis bloga

Ako neko tijelo djeluje na drugo nekom silom, tada i drugo djeluje na prvo silom koja je po iznosu jednaka, ali suprotnog smjera smjeru druge sile...
Ako tijelo A djeluje na tijelo B nekom silom, tijelo B djeluje na tijelo A silom jednakog iznosa, ali suprotnog smjera...

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr